Vrag ga znal, sve se pošemerilo

„Kad se danas sjetim kak nam je bilo odlično, čist ne zavidim klincima koji će za nekoliko let, ili već jesu, vrag ga znal, sve se pošemerilo, koji će, dakle, postati čageri i frajeri ravni nama, jer njima, koliko god se silili i napuhavali, nikad neće biti gala kak je nama bilo budući da se neki bog promijenio.“ Kaže to omiljeni lik Zvonimira Majdaka, Glista, fakin sa zagrebačke periferije u kultnom romanu Kužiš, stari moj. Toliko se toga promijenio otkako je Glista bio glavni frajer, da je teško uopće zamisliti kakav bi on bio danas i što bi doživio na današnjim zagrebačkim ulicama. Teško bi razumio današnji govor iz kojeg su gotovo nestale riječi žive kajkavštine i onodobni urbani žargonizmi poput firtla, furtima, gerle, bircuza, kinte, ancuga, frentera, norca, koje je Majdak hrabro i konzekventno uveo na stranice hrvatske književnosti.

No, kako kaže lik iz toga romana: „Glavu gore! Za sve se nađe leka“, ljekovito je i poučno danas čitati Majdaka. Mnoštvo je tomu razloga. Možemo se pitati gdje je nestao taj Zagreb sa stranica Majdakovih romana. Ili kako je tako nepretenciozno i šarmantno Majdak širio područje slobode u književnosti, ali i zapitati se jesmo li dubinski, onako između redaka, pročešljali njegove „lake“ romane i dovoljno pročitali romane poput primjerice Mladića, Bolesti ili Pazi, tako da ostanem nevina?

Ta pitanja ponovno su se aktualizirala u povodu vijesti o odlasku jednog od naših najzagrebačkijih pisaca, prozvana kraljem hrvatske trivijalne proze i utemeljiteljem hrvatske frajerske proze.

Ušao je Majdak u literaturu poezijom (Tip na zelenoj livadi, 1960; Ukleti motociklist, 1963), u kojoj otkriva neke od svojih kasnijih proznih aduta. Pjesme su to obilježene motivima urbane svakidašnjice i frajera koji govore uličnim žargonom, ruše ustaljene tabue i tradicionalne društvene vrijednosti. Ta poezija, o kojoj mnogi malo znaju, poezija je s fabulom i nije zato Majdaku bilo teško prijeći iz poezije u prozu.

U kasnijoj poeziji više se bavi egzistencijalnim problemima, pitanjem samoće i starosti (Gradski ljubavnici, 1985).

Bio je jako skeptičan hoće li ikad moći napisati nešto dulje od 3,4 kartice. No nakon što mu se dogodio prozni prvijenac Bolest (1964), ostaje dominantno prozni autor. U njemu secira probleme urbanih egzistencija, pomalo kafkijanske atmosfere apsurda i alijenacije. Idući roman ispripovijedan u prvome licu, Mladić (1965), kritika drži jednom od ponajboljih tadašnjih hrvatskih proza, u kojoj junaci donose mentalitet novoga naraštaja. U pustom gradskom nedjeljnom poslijepodnevu izviru teme dosade, dokolice i hedonizma. Da ima u Majdakovu opusu dosta nepročitanoga, dokazuje i činjenica da je on i autor zbirke Gledaoci (1966) i gotovo nezapažena opsežnijega romana Igrači (1969).

Prvi hrvatski bestseler

U tome nizu nastaje danas kultni roman Kužiš, stari moj (1970) potekao od jedne Majdakove kratke priče koja je, kad je bila objavljena u novinama, napadana kao nepoćudna, neprimjerena i zazorna.

Roman je napisao bez duga premišljanja i planiranja, posve spontano. Objavila ga je Matica hrvatska, a opremu potpisuje majstor grafičkog oblikovanja knjiga Alfred Pal.

Bio je to dobar, povoljan trenutak naše literature, vrijeme biblioteke HIT i ITD, mnogo se čitalo, govorilo o književnosti, prvi put objavljivale su se ljestvice čitanosti i Kužiš, stari moj postaje prvi hrvatski bestseler, prodan u otprilike sedamdeset tisuća primjeraka. Iz današnje perspektive, vrtoglava brojka.

Otvorio je tada Majdak novu stranicu hrvatske proze. Njegova su djela bila kao melem za domaću književnost, koja je u tome trenutku bila zasićena intelektualizmom. Uskrsnuo je tada ignoriranu fabulu, preuzeo ju je iz svakodnevnoga života običnog čovjeka te ispričao jezikom i govorom ulice, pa tako u književnost prvi uvodi zagrebački žargon. Pisao je popularno za široki krug čitateljstva i nikada se nije opterećivao terminima visoka – niska, trivijalna – ozbiljna književnost. Govorio je da želi biti jeftin pisac. Svakodnevni život običnoga čovjeka ispričan svakodnevnim jezikom i govorom ulice, s time su se čitatelji mogli identificirati. To je proza koja se odmaknula od središta grada, otišla na periferiju, obratila pozornost na živote tzv. malih ljudi, nesnalažljivih, manje-više dobroćudnih autsajdera. Oni gaje pobunjeničko stajalište prema svijetu i njegovu klišejiziranu jeziku, suprotstavljaju se starijemu naraštaju, odbacuju čvrste društvene strukture i svaki oblik kanonizirane kulture. Taj novi trend naše književnosti Aleksandar Flaker nazvao je prozom u trapericama, no Majdak nije volio taj termin. „To je samo naljepnica“, govorio je. „Ja u romanu ni na jednom mjestu ne spominjem traperice.“

Roman Kužiš, stari moj proslavile su filmska i kazališna adaptacija. Deset godina poslije napisao je Majdak i nastavak svojemu hitu, roman Stari dečki, opet frajersku prozu o autsajderima u sukobu s društvom i njegovim strukturama.

Početnu egzistencijalističku koncepciju iz 1960-ih zamijenio je u 1970-ima prozom u trapericama ili tzv. frajerskom prozom, a u 1980-ima i 1990-ima može se govoriti o žanrovskoj hibridnosti njegovih romana. Neovisno o tome kojemu modelu pripadali, u Majdakovim se romanima redovito prepoznaje težnja za lakim fabuliranjem, kojim se nastoji približiti čitateljskoj publici. Ostaje još samo usvojiti nam saznanje da je u svojem djelu uspio otvoriti teme mnogo šire od trivijalnog predznaka koji nose njegove proze, koje kritički govore o mnogo široj i složenijoj problematici.

Imao je on i svoje žensko lice. Zvalo se Suzana Rog. U avanturu erotske literature upustio se 1985. pišući pod pseudonimom. Kako je napisao Igor Mandić, „skinuo je himen hrvatskoj prozi“. No Majdaka je smetalo pretjerano naglašavanje pornografskog aspekta te proze, upućujući na nužno dublje čitanje tih romana.

„Nije to bio samo puki eksperiment“, govorio je. „Smatrao sam da se takvim načinom izražavanja i takvim likovima i situacijama može izreći puno više ozbiljnog i krvavog, samo treba čitati između redaka. I ne biti zblenut nad riječima koje se tamo koriste, primjerice nad psovkama, jer kad usporedimo taj leksik s današnjim uobičajenim jezikom, moj jezik književnosti čini se posve bezazlen. Ne znam je li tko primijetio da su ta djela pisana s humorom, ironijom i dozom društvene kritike. Ima u tim rečenicama bodlji, samo treba znati čitati.“

Nikad nije prestao pisati

Majdakovi romani čitali su se ponajviše na razini osnovne fabule. „Neki nisu htjeli ni uzeti u ruke te knjige Suzane Rog, odnosili su se prema njima posprdno. Dok nije, a to je sad moja greška što sam bacio sve izreske iz novina, u jednim novinama izašao takav superlativan prikaz koji je dobro isticao novosti koje su se pojavile u tim knjigama. Mislim da autor te kritike nije znao tko uopće stoji iza imena Suzane Rog, nije znao da je to moj pseudonim. Pisao je bez predrasuda i točno shvatio kako je i meni bila namjera da se shvati. Ali bacio sam taj tekst, tko mi je kriv, sad bih morao ići kopati po arhivima, da ga nađem“, govorio je Majdak.

Cijeli se radni vijek bavio i uredničkim poslom, prvo u Nakladničkome zavodu Zora, potom u nakladničkoj kući Mladost. Uređivao je časopise Polet i Republika. No već se davno riješio svih uspomena. Knjige koje je tiskao kao urednik, njih oko sedamsto, darovao je knjižnici u Podravini, a i sve požutjele novinske članke, napise, intervjue strpao je u vreće i bacio. Među njima i članak s pronicavom kritikom.

Vlasnik je on raznolika opusa u kojem važan dio čini i radijska dionica, koje se rado prisjećao, s nježnom nostalgijom. Za emisiju iz književnosti urednice Đurđe Mačković na Prvom programu Radija Zagreb, današnjega Hrvatskoga radija, izvještavao je o najnovijim stranim knjigama. Na istom programu u emisiji Vesela večer izravno u mikrofon recitirao je poeziju. Bio je autor mnogih radijskih i televizijskih drama i komedija. Pisao je putopise, feljtone, kritike.

Nikad nije prestajao pisati. Godine 2008. dobio je Večernjakovu nagradu za kratku priču Apokrifna povijest grada Zagreba, u kojoj je napravio kreativni otklon od svojega prepoznatljiva rukopisa. „Iznenađujući tijek strukture priče izgrađen na zagonetki ljudskog duha, isprepletanje fikcionalnog i stvarnog, stalna dvosmislenost diskursa i ležerna ironija, sve to čini tu priču vrijednim doprinosom hrvatskoj pripovjednoj literaturi“, stoji u obrazloženju nagrade.

U intervjuu koji je dao potpisnici ovih redaka, kad je nagrađen Nazorom za životno djelo, rekao je da bi za njega prestanak pisanja bila prava Božja kazna. „Preživio bih, ali bi mi bilo uskraćeno golemo unutrašnje zadovoljstvo, jer ja pišem zbog sebe, zabavljam se sa samim sobom, kombiniram, nalazim nova rješenja. Vjerovali ili ne (sad će me neki doživjeti neorganiziranim i zbrkanim), kad pišem, ja ne znam kako će roman završiti. Nisam od onih koji prave nacrt, križaljku, kod mene je svako stvaranje ravno avanturi, koja se nikako ne može mjeriti s drugim avanturama.”